UDRUGA RODITELJA DJECE S KOHLEARNIM IMPLANTOM - WWW.PUZNICA.HR

O znakovnom jeziku

Kroz rad s Anom i uvidom u neke druge metode mi smo pomalo sa žalošću došli do zaključka da je usporedno trebalo s Anom raditi i na znakovnom jeziku. To bi joj to zasigurno pomoglo u njenom bržem napredovanju u govornoj komunikaciji. Naime znakovni jezik ipak razvija određenu strukturu koja može poslužiti kao matrica za daljnji slušno-govorni razvoj. On bi nam vjerojatno pomogao kod kasnijeg oblikovanja govora, a ne za samu znakovnu komunikaciju. [9]

Naravno, dok još nismo znali za implantat, dok nismo poznavali mogućnosti govorne rehabilitacije, a o znakovnom jeziku bili smo informirani samo vizualnim uvidom u komuniciranje gluhih osoba, bili smo kategorički protiv znakovnog jezika, kao supstituta govora, u bojazni da će nam dijete ostati u negovornom getu. Bili smo previše pod utjecajem negativnih odnosa te dvije struje o kojima smo tek načuli, a mi nismo naišli na nikoga koji bi razumno zagovarao bilingvizam.[10]

I u primjeni znakovnog jezika kod djece s kohlearnim implantatom ima različitih iskustava. U Americi su nam roditelji rekli da treba biti oprezan u ovakvom pristupu jer se ponekad djeca s implantatom uz primjenu znakovnog jezika ulijene te ne govore dovoljno. Drugi su nam pak rekli da im je znakovni jezik, koji je dijete naučilo, bitno pomogao poslije operacije jer su s njega i s njim prevodili na govorni jezik. To je bitno utjecalo na brži razvoj govora i govorne komunikacije.

[9] (Komentar A. Žic) Bojim se da bi ove rečenice mogle nekoga dovesti u zabludu, jer struktura znakovnog jezika teško da može biti matrica govora, tj. verbalnog jezika. To su dvije sasvim različite stvarnosti, pa makar i jedno i drugo nazivamo "jezikom", mislim da je zabluda razmišljati o njima kao o jezicima koji se dadu prevoditi jedan u drugi, kao hrvatski u njemački. – Mislim da je i maloj Ani i svakom malom djetetu komuniciranje znakovima u najranijoj dobi moglo biti korisno za razvijanje, održavanje mentalne alertnosti, za upoznavanje svijeta, za uspostavljanje komunikacije, a time i interesa za dalje učenje svega, pa i jezika, govora… Kako mi je jednom pisao Fellendorf urednik Volta Revije iz AG Bella, oralist i otac gluhog djeteta – bitno je s malim djetetom uspostaviti kontakt: govorom, sluhom, rukama, nogama…

[10] (Komentar A. Žic) Ima kod nas ljudi koji pristaju uz sve širi svjetski trend da se znakovni jezik prizna kao punovrijedan jezik i da bude prvi jezik gluhorođenog djeteta, koji će ga (kako oni vjeruju) uvesti u jezičke strukture i pomoći njegov opći intelektualni razvoj, tj. privesti ga tzv. bilingvizmu. (Švedska je u tom vjerojatno otišla najdalje, ali i neke druge zemlje su zakonodavstvom i praksom omogućile tu varijantu izobrazbe i odgoja gluhorođene djece). Pobornici ovog stava organiziraju sada u svibnju u Zagrebu Simpozij kojim će promovirati ovaj trend.