UDRUGA RODITELJA DJECE S KOHLEARNIM IMPLANTOM - WWW.PUZNICA.HR

Privikavanje na procesor govora

Prvih mjesec dana nakon priključenja procesora govora pojačavali smo koji se odnose na jačinu stimulacije i osjetljivost mikrofona. To je pojačanje išlo na skali od 3 do 9 svakog dana za po jedan broj, a kroz četiri po jačini i osjetljivosti stupnjevana programa. Kroz mjesec dana prošli smo sva četiri programa, od najslabijeg do najjačeg (u tadašnjim uvjetima podešavanja). Nakon toga otišli smo na novo podešavanje i korekcije postavljenih programa. Sada smo na procesoru govora mogli birati nekoliko postavljenih programa podešenih za različite situacije. Programi, koji se u prvo vrijeme ugađaju otprilike svakih mjesec dana, podešeni su za bučna okruženja, zatim programi za «normalna» okruženja ili «mekani» programi.

Dug je put, nekoliko mjeseci, dok je Ana te signale počela povezivati s realnim zvukovima okruženja i s njihovim značenjima. To prate naša stalna propitivanja i strahovanja, je li sve u redu.

U prvim mjesecima Ana je vrlo često odbijala korištenje procesora govora. Nije dopuštala da se u džep ili torbicu postavi procesor, a ako je i stavljen naprosto je skidala odašiljač, zavojnicu, i time se isključivala. Nije se radilo o prejakim impulsima ili prejakom programu ili preglasnom okruženju koji bi bio agresivan. Već ju je sama činjenica o zavojnici na glavi smetala. Često je uvjetovala upravo postavljanje na drugo mjesto od onog koji je bilo uobičajeno zadnje vrijeme, jednom džep, a drugi puta torbica. Bili smo zabrinuti, ali polako, oprezno i uporno, s iskazivanjem ljubavi prema samom aparatu i njegovom prednostima, Anu smo naučili da je procesor govora, kojega nazivamo aparatić, dio njene zbilje. Zvuk našeg glasa bojili smo ugodom kako odmah po uključenju ne bi doživjela nešto neprijatno. To i danas radimo. Dan praktički počinje ugodnim majčinim glasom koji je tiho priziva i govori nježne riječi: «Ana ....».

Na početku bi sam aparat uključivali s minimalnom jačinom, koju bi nakon 5 do 10 minuta pojačali do optimalne. Pazili smo i štitili je od nagle i glasne provale nekog neprijatnog zvuka, a to se posebice odnosilo na šum vode. I danas Ana skida zavojnicu čim primijeti namjeru puštanja vode u WC-u. Doduše, u zadnje je vrijeme to više ne smeta, ali navika skidanja je još prisutna. Čuli smo i za drugu djecu da ih i kapanje vode iz slavine jako smeta. U vožnji našim bučnim automobilom nije je ništa smetalo, osim ponekad preglasnog radija s agresivnom glazbom. Tada bi naprosto skinula odašiljač s glave. Kasnije, kada je usvojila osnovne riječi, ponekad bi zaplakala i vikala «nemoj... boli», a kasnije «glasno... jako...nemoj».

Danas, praktički ne želi biti bez aparatića, osim u prvih dvadesetak minuta ujutro, koliko joj treba da se razbudi. To vrijeme provodi smireno uglavnom sama sa svojim igračkama. Doduše, kada se sama probudi bez naše intervencije, vedra je i vesela i nešto ranije pristaje na aparat. Pa ni ja prije prve kave nisam željan društva. I poslije večernjeg kupanja želi neko vrijeme provesti u tišini. Vrlo je živa i aktivna, puna energije, ali aparatić ne želi. Tek nakon nekog vremena, kada ima u izgledu gledanje crtanih filmova, Knjige o džungli, Snjeguljice, Tarzana, Pepeljuge ili sl., rado ponovno uzima procesor govora. Vrijeme koje Ana provodi u tišini uvijek nas podsjeti na Caitlin, prvu djevojčicu s kohlearnim implantatom, a sada već zrelu djevojku. Ona kaže da joj je svako jutro šok uključenje procesora govora, a i da se često prepušta blagotvornoj tišini. No, sretna je s procesorom. Kod Ane taj šok ili odbojnost ne primjećujemo, ali smo oprezni.